Proširio se migracijom Roma iz Indije
Orijentalni plesovi, koji podrazumijevaju plesne stilove Srednjeg i Bliskog istoka, kako svojom izvedbom, tako i poviješću privlače pažnju. No kako to obično biva, porijeklo orijentalnog ili popularnije zvanog, trbušnog plesa veže se za nekoliko teorija i sve one imaju istine u sebi.
Najpoznatije teorije su da potječe iz religijskih rituala u kojima su se slavila ženska božanstva, a izvodile su ih svećenice u hramovima. Doista, postoje neka saznanja poput iskopina koje prikazuju žensku figuru naglašenih bokova i grudi kao simbola plodnosti. Pokreti kukovima i stezanje trbušnih mišića ukazuju na povezanost orijentalnog plesa i veličanja osobine plodnosti. Ova teorija nije nikada potvrđena, iako priče o njoj traju i danas. Osim nje, postoji i teorija kako je orijentalni ples potekao od plesača iz starog Gornjeg Egipta.
Ipak, nepobitna činjenica je da se proširio migracijom Roma iz Indije oko 5. stoljeća!
Bez obzira na njegove početke, povijest ovog plesa zabilježena je na Srednjem i Bliskom istoku te u Africi. Postoje stari zapisi, koji opisuju plesačice s Nila na vrlo zanimljiv način i to kao “vibrirajuće žene“.
Ghavazee – Osvajačice srca
Vratimo se na Rome i početke razvoja onoga što danas prepoznajemo kao orijentalni ples. Nakon dolaska u Istanbul oformljuje se plesna skupina glazbenika i zabavljača zvanih Chengi, koji su plesali u haremima i javnim kupalištima, zabavljajući samo žene. Iz tog doba potječe stil plesa pun pokreta kukovima, shimmy-ja, ples sa velom i ples sa činelicama.
S daljnjom migracijom u Egipat, plesačice više ne zabavljaju samo žene već plešu u javnosti na zabavama i na javnim mjestima te postaju Ghawazee plesačice, što znači “osvajačice srca“. Bile su to grupe putujućih plesačica iz Gornjeg Egipta. Ples se obogaćuje nastupima s mačevima, svijećama, štapovima. Upravo zahvaljujući ovim plesačicama danas imamo ženske plesačice saidija, galabije, ali i marame s novčićima. Plesači su plaćali porez jer su i plaćani za svoje nastupe, a otuda i priča o ukrašavanju kostima novčićima. Navodno su plesačice kojima su dobacivani novčići kovanice ušivale u svoje kostime kako bi tako sačuvale svoju zaradu.
Najpoznatije ghawazee plesačice bile su sestre Mazeen.
U 19. st. neke religijske skupine uspjele su zabraniti ples u javnosti i time su otvorili mogućnost novog egipatskog kabaretskog stila, plesanog na za to određenim mjestima. Poznat je i podatak kako su 1834. ghawazee plesačice protjerane iz Kaira. Bile su društveno neprihvaćene jer se nisu uklapale u moralna i društvena očekivanja tog vremena. Usuđivale su se plesati na ulicama i pušiti šišu s muškarcima. Ovaj stil plesa od kojeg smo preuzeli mnoge stvari doživio je najveće nepravde i osuđivanja.
Osim Gawazee plesačica postojale su i školovane Ahmel plesačice, od kojih su neke plesale i sa zmijama. Zanimljivost o tome je kako Ahmel plesačice nisu mogli vidjeti svi, samo određeni ljudi.
“Dance du vetre”
Naziv trbušni ples prijevod je francuske riječi “dance du ventre“, odnosno, ples trbuha. Ovaj naziv zapadnjačkog je porijekla i mnoge plesačice nisu sklone koristiti ovaj izraz, već umjesto trbušnog plesa koriste naziv orijentalni, što je i točniji opis, s obzirom na širinu i bogatstvo ovog plesnog izričaja. Moje mišljenje o imenu plesa svodi se na rečenicu: “Bitan je plesni izričaj svakoga od nas koji se njime bavimo, ime može biti dio rasprave, ali iznad svake rasprave mora biti ples i to se broji”.
Istina je da je pod utjecajem Zapada ovaj ples izgubio na izvornosti i prilagodio se turističkim potrebama i efektima scenskog nastupa, ali kako mnogi kažu, a s njima ću se u potpunosti složiti, umjetnička forma orijentalnih plesova traje usprkos promjenama i prilagodbama novim vremenima.
