Kad je riječ o orijentalnom plesu moramo znati kako je to izuzetno širok pojam te u svijetu postoji jako puno njegovih stilova. Najraširenija i najpoznatija podjela je ona koja spominje dva osnovna stila, a to su egipatski i turski stil. Naravno, ovo je daleko od istine.
Pa ipak, određene odlike svakoga od njih postoje i mogu se razlikovati iako se u našim modernim vremenima granice brišu, stilovi miješaju i sve ih je teže razaznati.
Egipatski stil plesa odlikuju opušteniji i naglašeniji pokreti kukovima te mekani i ženstveni pokreti ruku koji pokazuju žensku figuru. Sastavni dio ove vrste plesa koji ga čini još ljepšim su elementi baleta. Arapski svijet, pa tako i Egipćani, cijene emocije koje plesačica uspijeva prenijeti na publiku te smatraju kako je plesačica sve bolja s godinama. Poznate egipatske plesačke legende su Samia Gamal, Tahiya Karioka, Naima Akef i mnoge druge. Zahvaljujući egipatskom koreografu Mahmoudu Redi, koji putujući zemljom skuplja znanja o tradiciji i svakodnevnom životu seljaka i radnika, želeći stvoriti nove stilove, u orijentalni ples umeće elemente folklora i baleta te počinje upotrebljavati rekvizite.
Melaya Leff
Melaya je zavodljivi, živahni ples. Melayom se naziva veliki vuneni šal i predstavlja mlade djevojke koje su išle na aleksandrijsku tržnicu i flertale s ribarima. Plesačice nose uske kratke haljinice i omataju se melayom, koja im “slučajno” tijekom plesa sklizne i otkrije dio tijela. Tom se maramom omataju i razmataju više puta tijekom plesa koji zna biti i vrlo zabavan i smiješan. Štoviše, komičnost i stav najbitniji su dijelovi ovog plesnog stila!
Neki ovaj ples smatraju folklornim plesom, a neki tvrde kako ga je osmislio Mahmoud Reda.
U svakom slučaju, u Egiptu je postao popularan 30-ih i 40-ih godina 20. stoljeća.
Nadia Hamdi bila je jedna od sjajnih prezenterica ovog stila, poznata po tome da je plešući Melayu žvakala žvakaću gumu.
Baladi (RAQS BALADI)
Baladi (također se piše beledi ili balady), na arapskom znači „moja zemlja“. Ovo je izraz koji koriste seljani koji su emigrirali iz ruralnih zajednica u egipatske gradove.
Raqs Baladi se obično pleše tijekom nekog slavlja. Danas se izvodi i na pozornici. Baladi kao najstariji egipatski folklorni stil podrazumijeva prepričavanje događaja iz svakodnevnog života. Ruke se većinom nalaze uz tijelo, ne izvode se velike figure i većina pokreta radi se iz kukova. U ovoj vrsti plesa plesačica je prije svega posvećena sebi i svojoj izvedbi, više nego prenošenju emocija na publiku. U Baladi stilu, plesni pokreti su zemljani, s jednostavnim obrascima koraka (uglavnom na ravnim stopalima).
Plesačice nose galabeya ili baladi haljinu, a oko bokova zavezanu maramu. Galabeya koja se koristi za kabare predstave je pripijena, izrađena od rastezljivog i sjajnog materijala te bogato ukrašena resama i perlicama.
Saidi
Saidi je egipatski folklorni ples. Ime je arapskog porijekla, “aSSa’yeed“, što znači “uzvisina“. Ispravniji naziv za ovaj ples je raqs-al-assaya/raqs-al-assayah, što znači ples na štapu. U gornjem Egiptu stanovnici su koristili tahteeb štap kao dio svog svakodnevnog života i smatrali ga znakom muškosti.
Svoje porijeklo vuče još iz starog Egipta, a geografski, točnije, govorimo o Gornjem Egiptu. To je folklorni ples koji se pleše s bambusovim štapom i vrlo je energičan. Postoji muška i ženska verzija plesa. Žene plešu s laganijim štapom i njihov je ples puno graciozniji. Karakterističnost ovog stila je poskakivanje i rad nogama.
Prisutnost štapa ne znači nužno da je riječ o saidi plesu. To može biti baladi sa štapom ili libanonski ples sa štapom. Ukoliko je riječ o baladi plesu sa štapom, on je nešto drugačijeg oblika i težine; radi se o laganijem štapu sa zakrivljenim vrhom (poput drške kišobrana).
Fallahy
Fallahy je ples iz Gornjeg Egipta. Ime mu znači seljanin i to je folklorni ples koji govori o seljačkom životu.
Tvorac ovog stila je Mahmoud Reda koji je, putujući zemljom, posmatrao život seljaka, odnos muškaraca i žena, raspodjelu poslova te je sve to unio u novi stil.
Reda je njihov svakodnevni život prikazao na zanimljiv i zabavan način te obzirom na tematiku o kojoj se radi, i obzirom na ples u kojm se pleše s vrčevima, štapovima i košarama na glavi…stvorio iznimno zanimljivu vrstu plesa.
Farida Fahmy osmislila je i posebne kostime.
Faraonik
Faraonik ili faraonski ples je teatralan stil i odnosi se na “plesni stil koji se izvodio u vrijeme egipatskih faraona“. Većina plesača koristi taj izraz, povezuje ga s modernim vjerovanjima o kulturi starog Egipta, od kojih mnoga nisu potkrijepljena istraživanjima. Obično se faraonski ples izvodi uz New Age glazbu, a izvodi ga plesačica ili ansambl u odjeći inspiriranoj slikama sa zidova grobnica. Mnogi takvi plesovi uključivat će poze s dlanovima ruku ravnih i paralelnih s podom, ponekad sa svijećama u ravnoteži na njima. Takve poze nisu potkrijepljene povijesnim istraživanjima, no ipak plesačice pokušavaju prikazati plesne forme drevnog Egipta trudeći se interpretirati način kako su one mogle izgledati. Neke plesačice nose prilično jednostavne kostime, kombinirajući bijelu haljinu s perikom u stilu Kleopatre i zlatnom trakom oko čela. Druge nose raskošne haljine s raskošnim nakitom.
Zahvaljujući nekim drevnim djelima poznato nam je kako su kao instrumente koristili harfe, flaute, žičane instrumente koji nalikuju današnjem sazu (lutnja s dugim vratom), okvirne bubnjeve i sistrume (vrsta zvečke). Neke od ilustracija u drevnim egipatskim plesovima iskrivljuju oblik prstiju, kao da sviraju činele.
ShaabI
Shaabi, koji se također piše sha’abi, je stil glazbe i plesa koji ima drevne korijene u folklornim tradicijama ruralnog Egipta, ali koji se razvio u gradskim radničkim četvrtima Egipta. Doživio je procvat 70-ih godina 20.st. na ulicama Kaira i predstavljao je radnički sloj. Izuzetno je veseo i razigran ples. Ovo je najmlađi plesni pravac u orijentalnom plesu.
Shaabi (što znači “narod“) je stil plesa radničke klase u Egiptu, a tekstovi pjesama obično govore o politici, osobnom životu ili ljubavi (često prilično eksplicitne). Treba napomenuti kako shaabz predstavlja ne samo ples već i odjeću i hranu naroda Egipta.
Danas se shaabi pleše u egipatskim noćnim klubovima. Svira se na tradicionalnim instrumentima, ali i na modernim elektroničkim sintesajzerima. Pokreti su zemljaniji nego kod raqs sharkija, no bez previše vrtnji, a pleše se uglavnom na ravnim stopalima, a ne na prstima. Shaabi stil nije elegantan nego funky.
Sayed Darwish je otac shaabi muzike i 1923. napisao je prvu egipatsku himnu Bilady Bilady. I danas je smatran najvećim glazbenikom koji je uspio utkati emociju u svoju glazbu. Jedna od njegovih najpoznatijih pjesama je Salma ya Salama za koju mnogi ne znaju da je to shaabi pjesma.
Plesno gledano, egipatski Shaabi stil je razigran i koketan, pomalo “bezobrazan”, s jakim utjecajem folklora. Brzo se mijenja jer prati razvoj društva. Tako je danas najpopularnija vrsta shaabija mahraganat ili elektro shaabi u kojem se dosta koriste psovke.
Morate priznati, doista zanimljiv stil.
Raqs Sharki
Egipatski stil Raqs Sharqi kakvog danas poznajemo potječe iz ranog 20. stoljeća u Egiptu, spajajući izvorne elemente egipatske glazbe i plesa baladi sa zapadnim umjetničkim utjecajima. Doslovno značenje je “orijentalni ples“.
Razvio se u Kairu 1920-ih u noćnim klubovima kao što je ‘Opera Casino’ Badije Masabni. Badia Masabni željela je privući publiku iz više klase, pa je u svojim koreografijama počela uključivati elemente zapadnjačkih plesova poput baleta i dvoranskih plesova.
Egipatski Raqs shargi klasičan je egipatski stil trbušnog plesa. Ovo je stil koji ima mnoštvo varijanti te ga svaka plesačica pleše na svoj način, ali ga bez obzira na individualan pristup odlikuje energija kojom se pleše.
Moderni ORIJENTALNI PLES
Moderni orijentalni ples predstavlja stil koji kombinira mnoge tehnike poput latino plesova, baleta, jazza, hip-hopa sa orijentalnim. Ovaj se stil ve češće pleše. Prepun je shimmy-ja i arabeski te se plesači podosta kreću po plesnom podiju. Primjetan je velik utjecaj baleta.
Karakterizira ga snažna i ekspresivna tehnika, velik broj kombinacija pokreta i formacija, ukoliko se radi o grupi, a fokus leži na samoj koreografiji.
TURSKI STIL
Turski stil plesa veseo je, energičan i time dosta zahtjevan. Odlikuju ga veliki i žustri pokreti; dinamičan je, kitnjast; može se vidjeti i dosta okreta i plesa na podu. I u egipatskom trbušnom plesu se nekada plesalo na podu, no onda je 1950-ih zakonom zabranjeno, tako da ga danas više ne vidimo u egipatskom stilu plesanja. U turskom stilu pokreti su hrabri i snažni, sa zabacivanjem kose, okretanjima i udarcima. Prepoznatljiv pokret je podizanje boka, a ne spuštanje! Pokret deve se također često koristi u turskom stilu, a dva poznata turska plesna pokreta su turski pregib i turski pad. Drugo ime za ovaj stil plesa je Rakass, a plesačica se zove rakassa. Može se reći kako je bliži svom romskom (ciganskom) nasljeđu od egipatskog i libanonskog stila trbušnog plesa.
Osim toga, znate li da je romski ples najviše utjecaja imao na turski stil plesa?
Turisti koji posjećuju ovu zemlju ili imaju prilike vidjeti ovu vrstu plesa, jako ga vole jer ime je izrazito senzualan, a plesačice zanimljivo obučene u kostime s puno proreza, često i u kostime s vrlo malo materijala.
Nošnje u turskom stilu neke su od najotkrivenijih od kabare stila. Pojas se često nosi visoko u struku, s podijeljenim suknjama koje otkrivaju cijelu nogu. Turske trbušne plesačice često nose cipele na visoku petu, kako bi istaknule svoje pokrete! Suknje su obično široke i lepršave, napravljene od šifona, a grudnjak i remen na bokovima imaju mnogo perlica. Autentični turski stil pleše nekolicina plesačica kao Selma Yildiz, Eva Cernik, Tulay Karaca i Nesrin Topkapi. Muški plesači nose ukrašene pripijene harem hlače, pojaseve na bokovima i uski gornji dio, iako neki više vole plesati golih prsa. Što se tiče nošnji inspiriranih folklorom, one pokrivaju puno više i uključuju duge široke suknje ili harem hlače i top s dugim zvonolikim rukavima i jaknu na vrhu.
Ritmovi turske glazbe za trbušni ples mogu biti brzi i ponavljajući. Neki od najčešće korištenih ritmova u turskom trbušnom plesu uključuju chiftetelli i karsilama (također poznat kao kashlimar). Turska instrumentacija također se razlikuje od one egipatske glazbe. Umjesto ouda svira se bouzouki; koristi se više puhačkih instrumenata, poput klarineta, a turski bubanj (ekvivalent tabla) naziva se dumbek. Također, plesači često u plesu koriste činele.
Poznata podvrsta turskog stila je Ciftatelli-folklorni ples, vedar i živ koji se najčešće pleše na vjenčanjima. Poznat i zanimljiv je i Kasik havasi, folklorni ples koji se pleše s drvenim žlicama poput činela.
DRUM SOLO
Drum solo jedan je od tehnički najzahtijevnijih orijentalnih plesnih stilova. Kako biste dobro izveli drum solo, prije svega, potrebno se dobro tehnički pripremiti, imati velik raspon pokreta, znati čisto izvesti izolacije, odnosno, potrebno je poznavati svoje tijelo, njegove mogućnosti i ograničenja.
Bitan je balans,a za drum solo od izuzetne je važnosti vaša energija jer publika izuzetno voli ovaj način plesa.
Isto tako, ne manje bitno, potrebno je biti dobro upoznat s glazbom na koju se pleše jer se prati dum-tak ritam te plesač mora znati slušati glazbu.
Drum solo zahtijeva vrsnog poznavatelja tehnike kako bi se mogii raditi pokreti s pauzama, okretima, a ne samo jednostavni drop and kick pokreti.
ROMSKI PLES
Romski ples najviše utjecaja imao je na turski stil plesa, ali je prije svega specifičan po tome što se romski plesovi razlikuju od zemlje do zemlje. Tijekom seljenja Romi su preuzimali folklorne elemente plesova naroda sa kojima su dolazili u doticaj. Postoje mnoge varijante ovog plesa poput: turskog Roman Havasi, ruskog, rumunjskog, vojvođanskog, balkan Belly (fuzija balkanskog i turskog romskog)…U romskim plesovima pleše se opušteno, veselo, uz puno pljeskanja rukama, a poželjno je unijeti dramaturgije u samu izvedbu jer se time plesač trudi prikazati pravi romski način plesa, zabave, života i slobode kojoj su oduvijek težili.
Romski ples je pun koraka bogate plesne tradicije, počevši od rajasthanskih matičnih pokreta, preko rusko-mađarskog plesa te konačno turskog trbušnog roman havasi-a.
Može se reći da je romski ples kolijevka turskog orijentalnog plesa koji je, uz egipatski orijentalni ples, danas vrlo popularan.
ROMan havasi
Roman havasi je plesni stil turskih Roma. Mnogi ga smatraju najljepšim romskim plesom jer je doista poseban zbog specifičnog obrasca i rada zdjelice, ruku, a posebno rada stopala. Roman havasi pleše se uz poznati nam 9/8 ritam.
Turski Romi plešu ga improvizirajući, odnosno, bez priprema specifične koreografije, no ples na sceni vrlo je često koreografiran zbog potreba grupnih nastupa, ali ništa manje lijep.
Plešu ga podjednako i muškarci i žene.
Prikazuje svakodnevni život Roma u Turskoj, njihovu tugu i sreću. Izuzetno je energičan,a glazba, zbog svojeg strastvenog ritma, naprosto nosi.
ČOČEK
Čoček je romski ples nastao na Balkanu početkom 19. stoljeća. Poznavatelji romskih plesova znaju prepoznati razlike među vrstama romskih plesova, no često kod plesača dolazi do miješanja sličnih stilova pa tako i kod Roman havasija i plesa vranjanskih Roma, vranjanskog čočeka.
Porijeklo čočeka nalazimo kod otomanskih glazbenika koji su se nalazili u Srbiji, Bugarskoj Makedoniji, Rumunjskoj te je tako došlo do povezivanja i stapanja s lokalnim ritmovima koji su doveli do stvaranja etničkih podstilova čočeka. Kao i Roman havasi sadrži 9/8 ritam, ali razlika je u brojanju koraka i ipak drugačijem isplesavanju.
Čoček se prenosio s generacije na generaciju i očuvao uglavnom kod romskih manjina te uveliko prakticirao prilikom seoskih vjenčanja i banketa.
Oavj je ples naročito popularan među muslimanskom romskom i albanskom populacijom na Kosovu, kao i u južnoj Srbiji te Makedoniji.
KHALEEGY
Khaleegy stil tipičan je za Arapski poluotok i Perzijski zaljev uključujući Saudijsku Arabiju, Bahrein, Arapske Emirate, Katar, Jemen, Kuvajt i dijelove Iraka i plešu ga samo žene. Ovaj se ples još naziva i “ples s kosom” jer sve žene koje ga plešu imaju dugu kosu koja je osnova upečatljivih pokreta u khaleegy-ju kada zabacuju kosu s jednog ramena na drugo.
Pleše se u dugim i ornamentima ukrašenim haljinama thobama, čije široke rukave plesačice drže tijekom izvedbe i tako ih koriste kao rekvizite. S obzirom da se teško kretati u tim dugim haljinama, pokreti su sitni i brzi. Instrumenti koji se najčešće koriste za glazbu u ovom stilu su bubnjevi tars i bendirs.
Specifičnost ovog plesa je u tome da svaki pokret ima značenje, a najpoznatiji i karakterističan pokret ovog stila je ispružena ruka prema gore i lagano kimanje glavom lijevo-desno, što znači ” držim svoj mač na kojem sjaji sunce i dolazim u miru”. Pokreti simboliziraju more, a neki tvrde i kako simbolizira hod orlova.
Muška verzija ovog plesa izvodi se u Jemenu, predstvalja ratni ples, pleše se s puškama i zovu ga Yowla.
IRAQI-KAWLEEYA-GYPSY IRAQI
Iraqi se danas smatra plesnim stilom iračkih Roma, iako je iraqi naziv za mnoge iračke plesne stilove, no kako su Kawliye dodali svoj specifičan pečat ovoj plesnoj priči te prenijeli svoju tugu i bol diskriminiranog i progonjenog naroda, tako ga mnogi smatraju samo i jedino njihovim stilom. Kasnije, Rusi i Ukrajinci dodat će i elemente baleta.
Da bi dala točnije informacije reći ću da ovaj stil svoje porijeklo vuče iz grada Basra te se stoga često nailazi na ime “basrawi ples”.
Ovo je energičan, pomalo divlji ples (gledajući očima publike) i plesačica mora imati jako uvježbane mišiće vrata zbog energičnih pokreta vratom i glavom, puno jače nego u khaleegiju. Kosa je duga i raspuštena i bitan element plesa.
Kawleeya ples karakteriziraju izraženi i jaki pokreti ramena te energičan zamah glave, puno jači od khaleeji plesa. Ovo je fizički izuzetno zahtjevan ples! Kawleeya je naziv za cigansku skupinu u Iraku, a Kawleeya doslovno znači Ciganin. Ne tako davno, Kawleeya je bila sramotan ples. Izvodili su ga samo obični ljudi, Cigani ili prostitutke (od kojih su mnoge u Iraku bile Kawleeya) pa otuda i loša reputacija ovog plesa. Međutim, stvari su se promijenile nakon rata i Romi su se uzdigli u umjetnike koji predstavljaju Irak. Štoviše, danas mnoge Iračanke žele plesati upravo Kawleeya ples.
RAQS AL SAIF
Ples sa sabljom ili mačem je izuzetno zanimljiva vrsta plesa. Ovaj se rekvizit nije koristio u orijentalnim zemljama već je kao vrsta plesa stvoren na Zapadu. Ipak, postoji zanimljiva legenda koja prati mistiku ovog plesa. Navodno su plesačice koje su prodavane kao ropkinje, da bi se obranile i zadržale svoju neovisnost odlučile plesati sa sabljama, mašući njima na borben način pokazujući time da se njihov život može kontrolirati, ali ne i njen duh. Bila ovo istina ili ne, ples s mačem pobuđuje velik interes publike.
RAQS SHAMADAN
Raqs shamadan je tradicionalni egipatski svadbeni ples koji se pleše sa svijećnjakom na glavi. Znak je plodnosti i ljubavi. Ovaj način plesa ima tradicionalnu ulogu u egipatskoj kulturi plesa.
Ovaj prekrasan plesni rekvizit povijesno se koristio u egipatskoj svadbenoj povorci ili zeffah. Arapska riječ zeffah doslovno znači “procesija s bukom“. Danas, kao i nekada davno, zeffah je vesela svadbena parada, koja se obično održava noću, a čine ju plesači (sa ili bez svijećnjaka na glavi), glazbenici, pjevači i članovi obitelji, koji prolaze susjedstvom, vodeći mladenku prema mladoženjinoj kući. U godinama prije nego što se počela koristiti električna energija, plesači bi postavljali velike, osvijetljene svjetiljke – a kasnije i posebno izrađene svijećnjake – na vrh svojih glava, kako bi osvijetlili lica mladenke i mladoženje tijekom njihovog prvog pojavljivanja kao muža i žene.
Vjeruje se da je plesačica Zouba El Klobatiyya bila prva izvođačica koja je plesala sa svjetiljkom – ili klobom na glavi, te otuda i njeno ime. Legendarna egipatska plesačica Nadia Hamdi, u svijetu plesa poznata je po svojim vještinama plesa sa shamadanom (ali i plesa na podu, uključujući špalire).
Danas se većina modernih shamadana konstruira s pričvršćenom trakom za glavu koja pristaje oko sljepoočnica plesača. Ovaj prekrasni plesni rekvizit i danas se koristi u egipatskoj svadbenoj povorci, ili zeffah, u folklornim i kazališnim predstavama, ali i u noćnim klubovima.
RAQS GOTHIQUE (GOTHIC BELLY DANCE)
Gothic trbušni ples (Raks Gothique ili GBD) novi je pravac započet 1990-ih u SAD-u. Gotički trbušni ples spaja gotičku kulturu s kabaretom i tribal stilom trbušnog plesa. Plesni pokreti uključuju elemente trbušnog plesa, odnosno, u ovom slučaju tribal i cabaret, a prisutni su utjecaji flamenca, indijskog plesa i gypsy stila. Gotičke orijentalne plesačice prikazuju misteriju života, smrti i vječnosti te je njihov ples prožet dramatičnošću. Vrlo često djeluju kao da su u transu, a većinom improviziraju.
Kostimi su inspirirani secesijom iz 1920-ih, punkom, viktorijanskom modom, kibernetičkom, srednjovjekovnom i etničkom modom. Neizostavni elementi u svakom gotičkom kostimu su čipka i mreža.Sadrže metalne ukrase, etnički srebrni nakit te dosta lanaca ili punk šiljaka.Preferiraju tamne boje i tešku šminku, naglašenih očiju i usana.Kosu ukrašavaju neobičnim ukrasima i dodacima poput umetaka.Kako u mnogima, tako i u gotičkom trbušnom plesu postoje podstilovi. Neke gotičko-orijentalne plesačice dodaju elemente burleske, duhovno-ritualne elemente, cyber-techno-industrijske, a neke su inspirirane vampirima. Glazba je mješavina zapadne Goth glazbe sa modernom glazbom Indije i Bliskog istoka. Poznate gothic orijentalne plesačice i one koje su eksperimentirale s gothic stilom su Tempest, Sashi, Ariellah, Asharah, Ya Meena, Jeniviva, Ayshe, Jehan, Tanna, Blanca i Neon.
TRIBAL I ATS (American tribal style)
Tribal se bazira na grupnoj improvizaciji, no obično jedna od plesačica vodi improvizaciju te daje signale i znakove ostalim plesačima, kako bi naznačila koji pokret će sljedeći izvesti. Stoga ples izgleda besprijekorno i fluidno, bez prekida.
Prepoznatljivi pokret tribal trbušnog plesa je tribal back-bend, koji se izvodi stojeći i sa savijanjem leđa, na način da izgleda paralelno s podom. Kostimi se podosta razlikuju od kostima za raqs shargi jer su slojeviti, bogato ukaršeni nakitom, perlama, raznolikim ukrasima te su plesačice tribala pokrivenije od plesačica klasičnog orijentalnog plesa.
Postoji i tribal fusion koji uz trbušni kombinira mnoge plesne tehnike poput indijskog, flamenca, modernih plesova. Plešu se izuzetno snažni pokreti i vidljivo izolirani, a opus glazbe je širok, od bliskoistočne do komercijalne.
Američki tribal stil trbušnog plesa potpuno je novi stil, nastao na zapadnoj obali SAD-a 1970-ih. Kreirala ga je Jamila Salimpour uz pomoć plesačica svoje skupine Bal-Anat tijekom sedamdesetih godina 20-og stoljeća. ATS je prepoznatljiv po grupnoj improvizaciji,a vrlo se često pleše uz činelice i mačeve. Kostimi su šareni, a suknje bogate volanima i materijalom.
Više o tribal i ATS -u na stranicama Oriental Fusion Stars festivala, u članku :
https://orientalfusion.com.hr/tribal-belly-dance-i-american-tribal-style/#content-wrapper
BANDARI
Bandari je stil plesa koji vuče porijeklo iz Irana.
Najviše se izvodi na svadbama. U prijevodi riječ “bandari” znači luka.
Neki ga nazivaju perzijskim trbušnim plesom.
Plešu ga i žene muškarci, a navodno prikazuje more, valove i skupljanje bisera iz školjki.
DABKE
Dabke je najpoznatiji arpski folklorni stil i najrasprostranjeniji narodni ples na Bliskom istoku!
Postoje varijacije ovog plesnog stila, stoga se razlikuje od zemlje do zemlje. Pleše se u u Libanonu, Jordanu, Iraku, Siriji, Palestini i sjevernoj Saudijskoj Arabiji, s manjim varijacijama u načinu izvedbe. Najčešće se pleše na svadbama i drugim proslavama pa čak i na nogometnim utakmicama!
Pleše se u kolu i u nizu, a izvode ga muškarci i žene, mješovito ili odvojeno. Vođa dabke plesa predvodi kolonu plesača. To je ples s dosta poskakivanja, u kojem se nogama udara o pod u ritmu glazbe. Potječe iz rituala plodnosti drevnih Kanaanaca i prikazuje svojevrstan ubrzan rast. Služio je za tjeranje zlih sila i zaštitu posijanog sjemena i usjeva.
Važan je dio folklorne baštine Bliskog istoka i ljudima znači mnogo više od samog plesa. Uostalom, to je dio svakodnevnog života, te kulturne i narodne baštine.
Legenda o tom plesu kaže sljedeće: Arapi su prilikom gradnje kuća krov, koji je bio od blata i zemlje, morali izjednačiti s kućom pa su zbog trebali snažno udarati nogama po konstrukciji. To udaranje je nazvano “ta’awon”, što znači pomoć.
NUBIJSKI PLES
Nubijski ples stil je porijeklom iz Gornjeg Egipta.
I opet zahvaljujući Mahmoud Redi koji je 60-ih godina 20. stoljeća putovao zemljom i prikupljao podatke o svakodnevnom životu i tradicijama seljaka, došlo je do stvaranja veselog stila specifičnih pokreta ruku i nogu, osobito stopala, a plešu ga i muškarci i žene.
Zanimljivost ovog plesa je da mnogi pokreti imitiraju životinje iz pustinje, a ne samo običaje iz svakodnevnog života.
PERZIJSKI PLES
Ovaj prekrasan ples nastao je na dvorovima stare Perzije, još za vrijeme Ahmenida ( 550-330 pne). Zovu ga još i baletom orijenta!
Ples se izvodio za vladara i velikodostojnike, prilikom slavlja perzijske nove godine Nowruz i na raznim svečanostima.
Perzijski ples odlikuju elegancija i ženstvenost, a posebna se pažnja pridaje radu ruku i specifičnom fluidom radu nogu, posebno stopala.
