Orijentalni plesovi podrazumijevaju plesne stilove Srednjeg i Bliskog istoka, a svojom izvedbom, kostimima i poviješću oduvijek privlače veliku pažnju; toliku da se o njima pričaju prave legende te je ponekad teško razlučiti pravu istinu od mitologije, počevši od priča o hramskim svećenicama, boginjama, do Salome i plesa 7 velova…
Istina je da je pod utjecajem Zapada ovaj ples izgubio na izvornosti i prilagodio se turističkim potrebama, njihovim očekivanjima te efektima scenskog nastupa, ali umjetnička forma orijentalnih plesova traje usprkos promjenama i prilagodbama nekim novim vremenima.
Svoj procvat orijentalni ples je doživio u 20. stoljeću, no prva veća svjetska spominjanja doživljava u 19. stoljeću dolaskom zapadnih turista na Istok.
Povijest kaže kako su u 19. stoljeću, zapadnjački turisti bili impresionirani plesom žena koje su vrlo spretno izvodile pokrete zdjelice i boka te su taj ples nazvali “dance du ventre”. Bili su to, prije svega, francuski kolonijalisti, a žene, pripadnice Amazingh plemena iz Alžira. I tako je počela prava pomama za ovim plesom.
Davne 1893. u Chicagu je održana izložba čija je tematike bila Egipat. Poznati biznismen i organizator izložbe Sol Bloom najavio je, u želji da privuče što veći broj posjetitelja, dolazak trbušnih plesačica. Time je izazvao javnu sablazan, obzirom da je to još uvijek bilo vrijeme poprilične ženske pokrivenosti, a korzeti predstavljali najvažniji dio ženske odjeće. Nakon izložbe slava novo otkrivenog plesnog talenta pripala je plesačici zanimljivog imena Little Egypt, odnosno, pravim imenom Fahredi Mazar Spyropolous te se time ova žena upisuje u anale orijentalnog plesa.
Orijentalni trbušni ples poznat je i kao raqs sharki, odnosno ples istoka, prepoznatljiv po izolacijama dijelova tijela, kružnim pokretima i prekrasnim, blještavim, raskošnim kostimima.
Kada govorimo o orijentalnom plesu, moramo znati kako je riječ o ogromnom broju stilova koji dolaze iz raznih i različitih istočnih zemalja, ali se nekako najčešće spominju egipatski i turski stil. Naravno, ovo je daleko od istine i nepravedno je svesti podjelu na ova dva stila. Ipak, razlike postoje pa ćemo reći nešto o odlikama ovih stilova. Orijentalni ples kakav poznajemo danas sadrži elemente folklora, ali i modernijih plesnih tehnika. Egipatski orijentalni ples možemo podijeliti na tri stila: klasični, moderni i folklorni. Neki od folklornih stilova su baladi, saidi, melaya leff, shaabi.
Egipatski stil plesa odlikuju opušteniji i naglašeniji pokreti kukovima te mekani i ženstveni pokreti ruku koji pokazuju žensku figuru. Sastavni dio ove vrste plesa koji ga čini još ljepšim su elementi baleta. Egipćani cijene emocije koje plesačica uspijeva prenijeti na publiku te mnogi od njih smatraju kako je plesačica sve bolja s godinama jer je zrelija i više posvećena ljeposti plesa i izvedbe. Poznate egipatske plesačke legende su Samia Gamal, Tahiya Karioka, Naima Akef. Zahvaljujući egipatskom koreografu Mahmoudu Redi, u ovaj stil plesa uvode se elementi baleta.
Turski stil plesa je veseo, energičan i samim time dosta zahtjevan. Odlikuju ga veliki i žustri pokreti, a može se vidjeti dosta okreta, ali i plesa na podu. Turske plesačice prve su koje su započele s plesom u štiklama. Turisti koji posjećuju ovu zemlju ili imaju prilike vidjeti ovu vrstu plesa jako ga vole jer je zamaman, a plesačice obučene u kostime s puno proreza, često i s vrlo malo materijala. Autentični turski stil pleše nekolicina plesačica kao Selma Yildiz, Eva Cernik, Tulay Karaca i Nesrin Topkapi.
O ovom prelijepom plesu potrebno je reći još nekoliko bitnih činjenica. Prije svega, orijentalni ples izrazito je ženstven te pomaže pri oslobađanju napetosti kralježnice, isto tako, učvršćuje mišiće i jača osjećaj gracioznosti i senzualnosti, a sve to utječe na izgradnju samopouzdanja. Isplesavanjem kontinuiranih i kontroliranih pokreta žene postižu određeno stanje plesne meditacije te time smanjuju stres.
Za plesanje je potrebna samo i jedino udobna odjeća, a nose se i marame s dukatima, ili popularno zvane marame zveckalice, koje se stavljaju oko bokova kako bi svojim zvukovima olakšavale svladavanje pokreta bokova.
Orijentalni ples izvorno se plesao u narodu i nipošto nije zamišljen kao scenski, koreografski osmišljen nastup. Mnoštvo filmova nažaslost, posve je pogrešno prikazalo ovaj stari ples kao zavodnički. Štoviše, u početku, žene su ga plesale samo za sebe, odnosno, za opuštanje, vježbanje prenatalnih pokreta, ublažavanje predmenstrualnih simptoma i rekreaciju daleko od znatiželjnih pogleda.
Orijentalni ples prilagođen je stoga i trudnicama jer nema grubih i naglih pokreta koji bi mogli našteti mami ili bebi. Ciljano se djeluje na skupinu mišića koji se koriste za vrijeme poroda, a nakon poroda korištenjem ovih pokreta smanjuje se mogućnost pojave post porođajne depresije, a i žensko se tijelo lakše vraća u željeno stanje.
Uz balet, ovaj ples se smatra jednim od najtežih plesova. Iako na prvi pogled ne izgleda teško, ono što ovaj ples čini teškim su izolacije određenih dijelova tijela. Prirodan pokret je prilikom kretanja uskladiti gornji i donji dio tijela, ali bavljenje orijentalnim plesom nauči vas izolirati jedan dio tijela dok se drugi kreće.
Jedan od, po meni, najtočnijih opisa Orijenta, izjava je Edward Wadie Saida, palestinsko-američkog intelektualca, književnog kritičara i aktivista te autora poznatog djela Orijentalizam.
“Orijent je mistično područje stereotipizirano zbog nedostatka znanja i mašte. Pravi Orijent puno je više od toga. “
