POLINEZIJSKI PLES
Polinezijski ples teško je opisati jednom rečenicom jer ga predstavljaju plesni ritmovi mnoštva polinezijskih otoka. Tako su se u toj priči našli Tahiti, Tongo, Samoa, Fiji, Maori, Hawajski i još mnogo njih.
Polinezijski ples ima više namjena: pleše se za doček gostiju, u molitvama, za izazivanje neprijatelja, za zavođenje, ali i zabavu. Ovi nadasve zanimljivi ritmovi izvode se na tradicionalnu glazbu s tradicionalnim instrumentima kao što su bubnjevi, školjke i harmonične flaute.
Moderna tahićanska glazba sadrži i druge polinezijske ritmove te zapadnjačke melodije. Moderni polinezijski plesači kroz ovaj ples pričaju priče kroz pokret, fokusirajući se na ljepotu samih plesača. Ovi se plesovi najčešće izvode solo (jedan plesač / plesačica), no često se plešu u grupama od više plesača.
Postoji više stilova i varijacija polinezijskog plesa, no najpopularniji su Ote’a i Aparima. Ote’a se izvodi u velikim grupama sa više ženskih ili muških izvođača. Najčešće se nose originalni tradicionalni kostimi. Izvođači koriste pokrete ruku i dlanova, gestikulirajući i opisujući svakodnevni život i radnje s kojima se susreću, npr. ribolov, zavođenje itd.. Hivinau je najlakši stil, tehnički najlakše izvediv, ali ništa manje vizualno dojmljiv. Opisuje svakodnevni život i scene s morskih obala.
Podaci nastanka polinezijskog plesa nisu poznati, ali je sigurno da se vežu za drevni tahićanski narod koji je plesom slavio svoje obrede i ceremonije. Ples je postao popularan i važan kulturni izričaj među Tahićanima. Rani britanski kolonisti koji su pristigli na Tahiti, proglasili su taj ples provokativnim i uvredljivim zbog tradicionalnih kostima i senzualnih pokreta, te ga i ukinuli 1820. godine.
Polinezijski ples se ponovno vratio u ranim 1920-ima. Tadašnji kostimi su dozvoljavali da se vide samo lice, stopala i dlanovi. Od 1950-ih, polinezijski ples se uvelike razvija i obnavlja svoje tradicionalne stilove pod utjecajem Europljana i religije. Danas je tahićanski ples važan i jedinstven izričaj tahićanske kulture i povijesti.
Od 1998. održava se Heiva, odnosno, natjecanje u polinezijskim plesovima, a koja potiče kreativnost i poštivanje tradicije. Plesač Gilles Hollande bio je odličan koreograf i početkom 1990-ih napravio je preokret u svijetu polinezijskog plesa te ga učinio poznatim u cijelom svijetu!
Tipični kostimi polinezijskih plesačica uključuju suknju od trave ili rafije sa pojasom izrađenim od cvjetova. Najpoznatiji tahićanski cvijet zove se tiare i njime se najčešće ukrašavaju kostimi plesačica. Kapice za glavu također se izrađuju od cvjetova, ali i od perja i slame. Muškarci imaju nešto drugačije kostime, od parea preko kukova, do „narukvica“ i „nanogvica“ izrađenih od trave ili rafije.
BELLYNESIAN
Egzotičnost polinezijskih plesova i senzualnost orijentalnog plesa stvorili su kombinaciju imena Bellynesian, novi i vrlo mlad fuzijski stil koji je u sebi objedinio dva plesa tako strašću slična, zamjetljive i izražajne tehnike, a koju specifični kostimi, koje plesačice Bellynesiana nose, čine jedinstvenom i ženstvenom kombinacijom .
Bellynesian slavi moć žene, privlačnih zbog kostima i plesne kombinacije, ali najviše zbog ritma i duha koji ustvari zadržava oko publike.
Idejna začetnica ovog stila je Sonia Ochoa.
TIARE – CVIJET LJUBAVI
Ovo je priča o Tiare, cvijetu ljubavi i apsolutnoj kraljici polinezijskog cvijeća!
Egzotični bijeli cvijet latinskog naziva Gardenia Tahitensis, vrlo zvučnog imena i opijajućeg mirisa, prirodni je dragulj Tahitija i poznat je kao Tiare sa Tahitija. To je cvijet kojemu se dive svi stanovnici Tahitija, a gostima daruju kao znak dobrodošlice.
Nosi se najčešće iza uha, ali nije svejedno kako ga se nosi jer se njime poručuju neke važne informacije. Ukoliko se nosi iza lijevog uha onda znači da je osoba zaljubljena, dok one koji ga nose iza desnog uha poručuju da su slobodne. Ukoliko se cvijet nosi na potiljku, to je poziv i kao da nekome kažete “prati me”!
