Znam, ovo će zvučati kao floskula, ali doista nije lako biti žena plesačica i to još (pa kako mi je samo to moglo pasti na pamet) orijentalna, ili po narodski, trbušna plesačica.Pitate se zašto? Zato što još uvijek popriličan broj ljudi i ne samo muškaraca, da budemo posve iskreni, a ja kao žena žalosna, smatra kako je dovoljno vidjeti i zamisliti u glavi sliku koju žele ili smatraju da su vidjeli, poimati tu ženu kako njihovom umu odgovara, a zaboraviti pri tome da su još u osnovnoj u školi učili (i evidentno nisu naučili) kako je bitno shvatiti tekst i izvući pouku iz njega, ne samo buljiti u okvir i naslov. Zaboravili, kako nikoga ne treba procjenjivati kroz prizmu predrasuda. A sa tim se najteže izboriti.
Svijet bi bio puno ljepši da su bolje savladali zadano gradivo, a čija bi usvojenost olakšala naše međusobno razumijevanje. Ljepota ljudskosti je u različitosti i prihvaćanju iste.Daleko od toga da žena koje prodaju plesačku priču nema, umotanih u nešto krpica koje nazivaju kostimom, plešući nešto što nazivaju plesom pa ste možda stoga ostali zbunjeni, a mi te tužne stvarnosti itekako postale svjesne. Svjesne stigme koja nas prati i protiv koje se borimo.
Stoga, dragi moji, čitajte, doista čitajte i pokušajte shvatiti kako je kostim u kojem se naša plesačka tijela nađu upravo to, kostim. Kako je ples koji plešemo upravo to, ples i kako je posao kojim se bavimo upravo to, posao. Kako ono što smo mi: djevojke, žene, majke, bake, sestre, nečije djevojke, supruge, nisu ništa drugo nego osobe koje vole ono što rade i koje se neće ukalupiti u kvazi moralna razmišljanja da je samo žena zakopčana do grla prava žena i vrijedna poštovanja. Jer nije.
Orijentalni ples umjetnost je za koju treba imati hrabrosti u ovom svijetu licemjerja i nametnutih moralnih normi, muškaraca koji love u mutnom i žena lažnih moralistica. Ovo je umjetnost koju nisu srušile ni nekadašnje zabrane javnih nastupa. Ovo je umjetnost koja preživljava sve pokušaje degradacija kroz ples, pokrete, kostime pa tako i samu instituciju žene.
Muškarac koji voli plesačicu ne voli kostim, pokret ni ples. Ne, on ne voli ništa od navedenog. On voli nju jer je žena, jer je čovjek, jer je individua koja se, između ostalog, bavi i plesom.
Kategorija: Nešto kao ja…
Orijentalne fuzije: granica između dobrog i lošeg je tanka
Moderna vremena donijela su promjene u svim plesnim stilovima pa tako i u svijetu orijentalnih plesova. Kako je i sam orijentalni ples tijekom vremena razvio puno svojih stilova i u svoje izvedbe unio novosti, u kontaktu s drugim plesovima došlo je do spajanja dvaju ili više vrsta plesova u tzv. fuzije. Kako je fuzija spoj dvije različitosti nastaje plesni stil koji nudi bezgranično mogućnosti za kreativnost kao i korištenje svih glazbenih podloga. Baza je vaš ples, a sve ostalo je nadogradnja elementima drugih plesova.
Fuzije su postojale i prije današnjih vremena. Radili su ih Badia Masabni i Mahmoud Reda te stvarali izvrsne kombinacije stilova. Ono što fuzije čini interesantnima je kreativnost i energija koja se njima može stvoriti. To može biti kombiniranje sa salsom, tangom, baletom, suvremenim plesom, jazz danceom, romskim plesom, sa hip hop glazbom… Zbog toga bi fuzisti trebali imati široku plesnu edukaciju i dobro poznavati svoj bazični ples, a potom izučiti drugi ples koji kombiniraju, kako bi sve to mogli povezati u tehnički točnu i zanimljivu izvedbu na pozornici. Najveća zamka fuzija je površnost učenja stilova te nejasan cilj, odnosno, priča koju isplesavamo u koreografiji. Stilovi koje kombiniramo zahtijevaju učenje, ako ne cijelog plesa, jer za to često niti nema dovoljno vremena, onda tih par pokreta koje ste odabrali kao dodatan efekt. Svaka površnost izložena je kritici i s punim pravom jer nepoznavanje stilova koji se isplesavaju mogu ne samo pokazati plesno i koreografsko neznanje već i uvrijediti poznavatelje plesnog izričaja kojim se služite. A to vjerujem nijednom plesaču svakako nije cilj! Ples je živ organizam te se plesno uvijek nadograđujete i rastete. On se mijenja, raste i stvara predivne kombinacije. Fuzija može obogatiti vaš plesni izričaj, učiniti vas prepoznatljivim i zanimljivim na sceni no kako u svakom plesu, granica između dobrog i lošeg je tanka, stoga budite jako dobri u svom bazičnom plesu te izdvojite dovoljno vremena kako biste izučili onaj drugi, čije ćete plesne korake upotrijebiti. Energija koju ćete pritom stvoriti donijet će savršen spoj.
Prijateljstvo koje se uzima u malim količinama
Kažu da postoje tri vrste egoista:
egoisti koji sami žive i daju drugima da žive; egoisti koji sami žive ali ne daju drugima da žive; i na kraju, egoisti koji niti sami žive niti drugima daju da žive.
Ego u suštini nije loša stvar ako ga se uzima u malim dozama, bilo iz naše nutrine, u želji da se dignemo iz nesigurnosti i postanemo samosvjesniji, bilo iz vanjskog svijeta, kada željni pažnje i uspjeha kojeg imaju neki drugi ljudi i sami postajemo otvoreniji za primiti veće količine ega, a u cilju dostizanja osobe koja nas je potakla na to.
Ali tu i leži srž problema. Onih koji niti sami žive niti daju drugima da žive.
Količina njihovog ega prerasta granicu do koje ego pokreće i hrani osobu koja želi biti bolja i prekoračuje granicu čovječnosti. Zašto čovječnosti? Zato jer ego jede svoju djecu i svojom prisutnošću zagađuje okolinu i nagriza sve oko sebe.
Zato jer ego nikad ne putuje sam iako je na prijestolju i u začetku svega. Ego voli društvo zavisti, ljubomore i pohlepe, a nije mu strana ni mržnja. Društvo je to koje ne želim nikome, ali ga često susrećem i uvijek se iznova iznenadim koliko umije biti grandiozan.
Bavim se plesom. Već dosta vremena. Bavim se sobom, osobno i plesački, majčinski, ljubavno i prijateljski. Bavim se egom, svojim, kojeg pokušavam staviti u podnožje prijestolja ljubavi koja je srž mog života i plesne priče. Bavim se egom drugih i ne zato jer želim, već što me uvlače u svoje ego priče, posredno i neposredno. Bavim se da bi ih shvatila i obranila se od istih.
Kada se bavite onim što volite i kada to radite uspješno, morate postati svjesni da ćete se susretati s mnoštvom egomanijaka, koje vaš uspjeh smeta..ma ne toliko ni uspjeh, jer to je riječ koju vam ne žele prispojiti, već ljubav koju širite i koju oni ne mogu shvatiti.
Oni ne vole dovoljno ni sebe ni druge.
Sebe, jer ih je ego preuzeo, druge, jer im nemaju što dati osim ega i njegovog smrdljivog društva.
Stavljajte ego poput pafema, malo i na mjestima na kojima najviše miriši. On je naš prijatelj, ali jedini koji se uzima u malim količinama.
Ponos, predrasude i produžena…!
Mogli bismo ovako početi:
“Moderna vremena donijela su promjene u svim plesnim stilovima, pa tako i u svijetu orijentalnih plesova. Kako je i sam orijentalni ples tijekom vremena razvio puno svojih stilova, u kontaktu s drugim plesovima došlo je do spajanja dvaju ili više vrsta plesova u tzv. fuzije. Poneke fuzije imaju još uvijek dosta orijentalnog štiha, dok su se neke poprilično odmakle od izvornosti orijentalnog plesa.
Kako je fuzija spoj dvije različitosti nastaje plesni stil koji nudi bezgranično mogućnosti za kreativnost kao i korištenje svih glazbenih podloga. Osnova i dalje ostaje orijentalna, a sve ostalo je nadogradnja koracima drugih plesova.
Neke od orijentalnih fuzija: latino orijental, afro orijental, flamenco orijental, bellynesian ( orijentalni/ polinezijski), suvremeni orijental i mnoge druge.”
Ali nećemo tako početi jer:
Mogla bih unedogled tako..o pravilima, rupama u tim istim pravilima, o vrstama, o podvrstama, o nevrstama, o zabludama da su to uopće vrste…ali za to postoje neke druge stranice i neki drugi ljudi pisci i neki snimci koji to zornije prikazuju. Ja bih se ipak osvrnula na druge stvari koje su pratile prvi festival orijentalnih fuzija i zaslužile biti spomenute. Sve. Kako one poticajne tako i one koje su nas htjele zaobići i neprimjetiti, ne iz neke velike želje već iz straha od novoga. Vjekovna problematika.
Krenuli smo stidljivo, puni pitanja i bojazni “možemo li mi to i jesmo li spremni za taj zalogaj”…hoće li se itko prijaviti, hoće li nas itko podržati, hoćemo li skupiti dovoljno novca da se isplatimo, hoće li u konačnici dvorana biti puna, hoće li nas UOPĆE ITKO i primjetiti da uopće postojimo?
I tako se pila produžena kava u velikoj šalici do vrha puna i stotine upitnika stajalo iznad glave. I rekoh si “ženo, ako padneš, padni sa stilom, odustati nije glagol kojeg ti koristiš”.
I tada kreće čudo zvano fuzije.
Prijave, interesi, savjeti, pomoć, novi ljudi, nova iskustva, greške i pogotci…ludilo koje nas je nosilo do tog tjedna našeg velikog ispita. I mnoštvo produženih kava do vrha punih i u velikoj šalici.
Kada su me pitali jesam li zadovoljna kako je festival prošao…kako ne bih bila kada ono što vidim je ono što smo željeli postići i dokazati da se može i da nas još ima da to iznesemo: zajedništvo, suradnja i borba da se održi ljubav prema plesu onakvim kakav treba biti, bez kalkulacija i s puno ljubavi i želje za učenjem kako biti bolji i veći čovjek i plesač.
Vi publiko, vi sponzori, vi svi…nažalost niste bili u backstageu gdje smo ispraćali zagrljajem svakog učesnika i vidjeli ono što smo mi mogli, sjedeći tamo…što smo postigli, tiho i nenametljivo, a tako moćno: LJUBAV . Ipak, vaš apaluz rekao je sve. Da ste vidjeli i osjetili našu poruku. Da smo uspjeli.
Poruku koju je je plesna scena, ne samo orijenatalna već i mnogo šira već neko vrijeme počela puštati iz ruku i zaboravljati na zajedništvo koje nas je nekada vezalo i podršku koja izostaje već dugo u onom obliku u kojem bi trebala biti dana..
Rekli su mi da je utopija to što radim. Da je nemoguće spojiti nespojivo i suprostavljajuće.
U pravu su. Doista jesu. Najozbiljnije. Utopija je to što radim.
Ali je moja utopija. I opstaće dok bude volje da plešemo i kreiramo te prekrasne orijentalne fuzije.
Priča o dobrim fuzijama i lošim fuzijama pratila je dane iza festivala, odjednom izbivši na površinu i otvorivši se kao Pandorina kutija. Da, one postoje, dobre i loše fuzije. Slažem se. Ali isto tako, one postoje i u svim ostalim plesnim pravcima. Ipak, lakše je pogled svrnuti u susjedno dvorište, naći mu tisuću mana i tako ne primjetiti svoje.
Jedino što sam tada rekla bilo je: da ne vrijedimo, da nismo nešto postigli, da nismo pokazali da možemo, da nas ne vole, da nas ne žele na sceni, bili bismo zaboravljeni na margini gdje smo postojali i životarili. I ne bi se prašina digla. I ne bi rušili predrasude o nama. Znali smo to. Osjećali da se ustvari suprotstavljamo strahovima kako nema mjesta za sve. Ima. Mjesta ima tko ga zna i želi naći.
Ne bojmo se predrasuda jer one su tu da budu srušene.
No tu priču ostaviću za neki drugi put.
Dozvolite mi da završim ponosna na sve fuziste koji su bili dio prvog festivala, one koji će ponovno biti i koji će to tek postati.
A ti, Pandorina kutijo, ostani otvorena da iziđe ona zadnja stvar iz tebe: NADA.
Dotada, vraćam se produženoj kavi u velikoj šalici i do vrha punoj. Baš kako volim.