Ponos, predrasude i produžena…!

Mogli bismo ovako početi:

“Moderna vremena donijela su promjene u svim plesnim stilovima, pa tako i u svijetu orijentalnih plesova. Kako je i sam orijentalni ples tijekom vremena razvio puno svojih stilova, u kontaktu s drugim plesovima došlo je do spajanja dvaju ili više vrsta plesova u tzv. fuzije. Poneke fuzije imaju još uvijek dosta orijentalnog štiha, dok su se neke poprilično odmakle od izvornosti orijentalnog plesa.
Kako je fuzija spoj dvije različitosti nastaje plesni stil koji nudi bezgranično mogućnosti za kreativnost kao i korištenje svih glazbenih podloga. Osnova i dalje ostaje orijentalna, a sve ostalo je nadogradnja koracima drugih plesova.
Neke od orijentalnih fuzija: latino orijental, afro orijental, flamenco orijental, bellynesian ( orijentalni/ polinezijski), suvremeni orijental i mnoge druge.”

Ali nećemo tako početi jer:

Mogla bih unedogled tako..o pravilima, rupama u tim istim pravilima, o vrstama, o podvrstama, o nevrstama, o zabludama da su to uopće vrste…ali za to postoje neke druge stranice i neki drugi ljudi pisci i neki snimci koji to zornije prikazuju. Ja bih se ipak osvrnula na druge stvari koje su pratile prvi festival orijentalnih fuzija i zaslužile biti spomenute. Sve. Kako one poticajne tako i one koje su nas htjele zaobići i neprimjetiti, ne iz neke velike želje već iz straha od novoga. Vjekovna problematika.

Krenuli smo stidljivo, puni pitanja i bojazni “možemo li mi to i jesmo li spremni za taj zalogaj”…hoće li se itko prijaviti, hoće li nas itko podržati, hoćemo li skupiti dovoljno novca da se isplatimo, hoće li u konačnici dvorana biti puna, hoće li nas UOPĆE ITKO  i primjetiti da uopće postojimo? 

I tako se pila produžena kava u velikoj šalici do vrha puna i stotine upitnika stajalo iznad glave. I rekoh si “ženo, ako padneš, padni sa stilom, odustati nije glagol kojeg ti koristiš”.

I tada kreće čudo zvano fuzije. 

Prijave, interesi, savjeti, pomoć, novi ljudi, nova iskustva, greške i pogotci…ludilo koje nas je nosilo do tog tjedna našeg velikog ispita. I mnoštvo produženih kava do vrha punih i u velikoj šalici.

Kada su me pitali jesam li zadovoljna kako je festival prošao…kako ne bih bila kada ono što vidim je ono što smo željeli postići i dokazati da se može i da nas još ima da to iznesemo: zajedništvo, suradnja i borba da se održi ljubav prema plesu onakvim kakav treba biti, bez kalkulacija i s puno ljubavi i želje za učenjem kako biti bolji i veći čovjek i plesač.

Vi publiko, vi sponzori, vi svi…nažalost niste bili u backstageu gdje smo ispraćali zagrljajem svakog učesnika  i vidjeli ono što smo mi mogli, sjedeći tamo…što smo postigli, tiho i nenametljivo, a tako moćno: LJUBAV . Ipak, vaš apaluz rekao je sve. Da ste vidjeli i osjetili našu poruku. Da smo uspjeli.

Poruku koju je je plesna scena, ne samo orijenatalna već i mnogo šira već neko vrijeme počela puštati iz ruku i zaboravljati na zajedništvo koje nas je nekada vezalo i podršku koja izostaje već dugo u onom obliku u kojem bi trebala biti dana.. 

Rekli su mi da je utopija to što radim. Da je nemoguće spojiti nespojivo i suprostavljajuće.

U pravu su. Doista jesu. Najozbiljnije. Utopija je to što radim.

Ali je moja utopija. I opstaće dok bude volje da plešemo i kreiramo te prekrasne orijentalne fuzije.

Priča o dobrim fuzijama i lošim fuzijama pratila je dane iza festivala, odjednom izbivši na površinu i otvorivši se kao Pandorina kutija. Da, one postoje, dobre i loše fuzije. Slažem se. Ali isto tako, one postoje i u svim ostalim plesnim pravcima. Ipak, lakše je pogled svrnuti u susjedno dvorište, naći mu tisuću mana i tako ne primjetiti svoje. 

Jedino što sam tada rekla bilo je: da ne vrijedimo, da nismo nešto postigli, da nismo pokazali da možemo, da nas ne vole, da nas ne žele na sceni, bili bismo zaboravljeni na margini gdje smo postojali i životarili. I ne bi se prašina digla. I ne bi rušili predrasude o nama. Znali smo to. Osjećali da se ustvari suprotstavljamo strahovima kako nema mjesta za sve. Ima. Mjesta ima tko ga zna i želi naći. 

Ne bojmo se predrasuda jer one su tu da budu srušene.

No tu priču ostaviću za neki drugi put. 

Dozvolite mi da završim ponosna na sve fuziste koji su bili dio prvog festivala, one koji će ponovno biti i koji će to tek postati. 

A ti, Pandorina kutijo, ostani otvorena da iziđe ona zadnja stvar iz tebe: NADA. 

Dotada, vraćam se produženoj kavi u velikoj šalici i do vrha punoj. Baš kako volim. 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *